Za obranu križarskih
posjeda nije bila dovoljna služba križara.Zato su stvoreni duhovno viteški
redovi, prave vojne organizacije. Prvi takav red bili su Templari, osnovani
1119. A onda slijede i Hospitalci a zatim krajem XII.st. Teutonski red koji je
predstavljao zajednicu njemačkih vitezova.Inspiracija tog reda bila je bolnica koju su pronašli Njemački hodočasnici i križari između 1120. i 1128. ali je uništena nakon pada Jeruzalema 1187.
Nakon dvije godine poslije,s dolaskom vitezova trećeg križarskog rata uključujući velik broj Njemaca,sagrađena je nova bolnica za vitezove koji su ranjeni u opsadi. Sagrađena je na parceli pokraj vrata Svetog Nikole od drva i jedara brodova kojima su križari došli do Svete Zemlje. Iako ovo utemljenje nije imalo nikakve veze s prijašnjom bolnicom, njen primjer je možda inspirirao sve one koji su silno željeli ponovno uspostaviti kršćansku vlast u Jeruzalemu. Vitezovi su poslije usvojili Svetu Elizabetu kao svoju drugu zaštitnicu (prva im je bila Djevica Marija) nakon njezine kanonizacije 1235 i kao mnogi drugi viteški redovi također su poštovali Svetog Georgea, zaštitnika viteštva. Nova je institucija bila potvrđena od Njemačkog vojvode Frederika od Swabie, 19.studenog 1190.god. Papa Clement III je potvrdio tu instituciju kao “fratrum Theutonicorum ecclesiae S. Mariae Hierusolymitanae” sa Bulom “Quotiens postulatur” 6.veljače 1191 i unutar nekoliko godina, red se je razvio kao vjersko-vojna ustanova usporediva s Hospitalcima i Templarima, premda inicijalno podređena magistru zdravstva. Ta podređenost je potvrđena Bulom “Dilecti filii” pape Grgura IX. 12.siječnja 1240. Koja je bila adresirana na “fratres hospitalis S. Mariae Theutonicorum in Accon”. Vidljiv Njemački karakter novog Teutonskog reda i zaštita koja im je dana od cara i Njemačkih vladara, omogućila im je da se postupno pozivaju na “De facto” nezavisnost od reda Svetog Ivana. Prvo carsko odobrenje došlo je od Otta IV. Koji je dao redu svoju zaštitu 10.svibnja 1213 a odmah nakon toga slijedilo je daljnje odobrenje od Frederika II. 5.rujna 1214. Sredinom XIV.st. ta nezavisnost je bila potvrđena. Na dan svog osnutka oko 40 vitezova primljeno je u novi Teutonski red od kralja Jeruzalema i Frederika od Swabie, koji su odabrali njihovog prvog gospodara u ime pape i cara. Vitezovi novog bratstva morali su biti čistokrvni Njemci (premda se je to pravilo povremeno otpuštalo), što je bio poseban zahtjev između križarskih redova koji su bili u Svetoj Zemlji.
Njihova uniforma sastojala se od plavog plašta na kojem je bio crni križ te od bijele tunike a potvrdio ju je papa 1211.god. Valovi njemačkih vitezova i hodočasnika koji su pratili treći križarski rat donijeli su značajno bogatstvo novoj Njemačkoj bolnici. To je omogućilo vitezovima da sagrade dvorac Montfort ( izgubljen 1271.) koji je bio suparnik snažne hospitalske utvrde Crac des Chevaliersa (izgubljena 1271.).
Iako
u Svetoj Zemlji nisu nikada bili brojni kao Templarski i Hospitalski red,
Teutonski vitezovi su bili zastrašujuće snažni. Gospodar Heinrich von Walpot (
umro 1200.), koji je vodio vitezove u njihovom prvom desetljeću, došao je iz
područja rijeke Rajne. On je počeo sastavljati statute tog reda koji su završeni
1199.a potvrdio ih je Inocent III. u Buli “Sacrosancta romana” 19.veljače
1199.god. Ti statuti su podijelili vitezove u II. klase-vitezove i svećenike. Za
razliku od vitezova, koji su od početka XIII.st. morali dokazivati svoje
“antičko plemstvo”, svećenici su oslobođeni te obaveze i njihova je funkcija
bila da služe misu i ostale vjerske obrede. Poslije su se te dvije klase
proširile i na treću klasu koja je nosila sličan sličan plašt ali sive boje dok
je križ imao samo tri “grane” kako bi se vidjelo da nisu potpuni članovi tog
bratstva. Vitezovi su živjeli društveno i jednostavno, spavali su u spavaonicama
na običnim krevetima, jeli su zajedno u blagavaonici i nikada nisu imali više od
osnovnih potrepština. Odjeća i oklop je je bio veoma jednostavan ali praktičan a
dnevne zadaće su uključivale trening za borbu i rad s konjima. Posjedi i
bogatstvo Teutonskog reda naglo su porasli pod vlašću Velikog Gospodara Hermanna
von Salze (c. 1210.-1239.).Von Salza je bio uspješan u pridobivanju usluga za
red jer je bio pouzdanik i Njemačkog cara Frederika II. i pape. Teutonski red je
bio pozvan u Grčku (1209.), Mađarsku (1211.) i Prusiju (1226.) od nekoliko
vladara da služe vojne obaveze u njihovu korist. 1221.Njemački red je dobio iste
privilegije kao i Templari i Hospitalci od pape Honoriusa III. (1216.-1227.).
Oba starija reda su se borila protiv autonomije Teutonaca do oko 1240.god.
Njemački red možda i nije imao takve posjede i bogatstvo kao ta dva 80 godina
starija reda ali je bio njihov jedini mogući rival. Nakon što su križari
poraženi kod Acrea 1291., Teutonci sele svoj stožer u Veneciju. Ponovno se sele
1309. ali ovaj put u Marienburg u Prusiju. Tu je red pokorio pogane i uspostavio
teokratsku formu vlade. Pozicija vitezova u Baltičkoj regiji je bila pojačana
1237. Kada se viteški red u Livoniji “Nositelji mača” pridružio Teutoncima i
osnovao državu s njima. Povijest Njemačkih vitezova u Prusiji i Livoniji puna je
padova, poraza, osvajanja, pobjeda… Tijekom XIV.st. deseci gradova i oko 2000
sela su podignuta u Prusiji od Teutonaca. Red je bio uspješan i u trgovini.
Poljska i Litva, vječni neprijatelji Teutonaca, postajali su sve jači i jači
krajem XIV. i početkom XV.st. 1410. U Tannenbergu red je poražen u borbi protiv
koalicije ovih dviju snaga. 1467. Cijela zapadna Prusija je pala pod Poljsku a i
istočni dio se pokorio Poljskom kralju.Od onog vremena pa sve do danas Teutonski red se je održao sudjelujući u stvaranju srednjovjekovne pa i moderne povijesti. Imali su važnu ulogu i u I. i II. svjetskom ratu, uglavnom na području bolničke njege.
Današnje sjedište, baština i arhivi tog starog reda nalaze se u Vienni (Austria).